Pojam “pristupačnosti” ne označava samo prilagođenost za korisnike kolica, to je, pre svega, stav o barijerama – ne samo fizičkim, nego i mentalnim.
U najvećem broju slučajeva, kada je reč o nedostupnim turitičkim lokacijama za osobe sa invaliditetom, do problema ne dolazi usled nebrige ili loše namere, već pre svega iz razloga neinformisanosti i neznanja.
Naša zemlja potpisnica je Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom koja garantuje jednakost. Osobe sa invaliditetom su građani sa jednakim pravima i obavezama kao i osobe bez invaliditeta. Članom 30 Konvencija garantuje da osobe sa invaliditetom imaju pristup uslugama onih koji se bave organizacijom sportskih, rekreativnih i turističkih aktivnosti.
Prema statističkim podacima Ajvora Ambrosa, generalnog sekretara Evropske asocijacije Turizam za sve, putovanja ljudi sa invaliditetom čine trećinu evropskih turističkih kretanja, što godišnje donosi prihod od 80 milijardi evra. Naravno, to ne donosi samo boravak u hotelima, nego učešće u svim praktičnim sadržajima i turističkim aktivnostima.
Tipovi turističkih ponuda za osobe sa invaliditetom
Osobe sa invaliditetom korisnici su svih vrsta turističkih ponuda: individualnih i grupnih putovanja, sportskih i rekreativnih centara, banjskog turizma i etno kampova. U većini turističkih centara Srbije (Vrnjačke Banje, Zlatibora, Palića) objekti i usluge nisu pristupačne osobama sa invaliditetom. Neretko u objektu postoji pristupačan toalet, ali hotelska soba nije pristupačna; ili obrnuto. Ako u hotelu postoji jedna pristupačna soba – to je odlično, ali automatski isključuje mogućnost grupne turističke ponude za osobe sa invaliditetom. Kada sagledamo mogućnosti sportskog turizma, siguran sam da bi paraolimpijci iz regiona koristili naše sportsko-rekreativne objekte i terene, hale i teretane – što bi istovremeno donosilo novac i promovisalo zemlju. Paradoksalno je da banje – dakle, rehabilitacioni centri – nisu prilagođene osobama sa invaliditetom. To je jednako nepromišljeno kao i prilagođavati sobu na petom ili šestom spratu hotela. Šta se dešava u slučaju požara ili u drugim nepredviđenim situacijama koje zahtevaju hitnu evakuaciju? Šta ako samo nestane struje na nekoliko sati i lift postane neupotrebljiv? Osoba sa invaliditetom je zarobljena na tom spratu. Opet se vraćamo na temu nedovoljne obaveštenosti o tome šta je pristupačno.
Pristupačnost, zavisno od vrste i stepena invaliditeta
Bez obzira na to da li je invaliditet senzorni, motorni ili mentalni, u svim kategorijama postoje problemi kojima je zajedničko to što su rešivi. Ako je pristupačnost sam stav prema barijerama, onda je stav zaposlenog osoblja neizmerno važan za pristupačnu uslugu. To nije samo ljubaznost, nego stav koji se očitava iz načina obraćanja i terminologije koja se koristi u komunikaciji sa osobama sa invaliditetom. Bonton invalidnosti je nešto što bi zaposleni u turizmu zaista trebalo da savladaju: kako dati smernice osobi koja ne vidi, kako se rukovati sa osobom sa amputacijom ruke, kako komunicirati sa osobama sa Daunovim sindromom? Kada govorimo o osobama sa razvojnim i mentalnim invaliditetima (poteškoće u učenju, disleksija, Daunov sindrom, spektar autizma, demencija, Alchajmer), za njih obično ne postoje arhitektonske barijere – fizički mogu da uđu u bilo koji objekat, ali se suočavaju sa ogromnom socijalnom distancom i komunikacionim barijerama.
Osobe sa senzornim invaliditetom (sa delimičnim ili potpunim oštećenjem sluha, slepe i slabovide osobe) koriste druge sisteme komunikacije (Brajevo pismo, audio sistemi, znakovni jezik). Pristupačnost turističkih usluga za slepe i slabovide osobe podrazumeva taktilne informacione planove turističkih destinacija i lokalnih ponuda, taktilne i audio mape, turističke informatore, jelovnike i vinske karte na Brajevom pismu, postojanje taktilnih gazišta, pristupačnost javnom transportu… i da ne govorimo o mogućnostima prilagođavanja muzejskih i drugih kulturnih sadržaja. Sve to, naprosto, olakšava orijentaciju i daje sigurnost. Osobe sa oštećenjem sluha mogu da koriste indukcione petlje i sisteme uz slušne aparate, što im omogućuje da ostanu fokusirane na jednog govornika. Ovi sistemi primenljivi su u konferencijskim salama, na recepcijama, u autobuskim turama za razgledanje gradova… Postoje mnogobrojne asistivne tehnologije koje osobama sa invaliditetom olakšavaju svakodnevno funkcionisanje i mogu naći primenu unutar turizma. Investiranje u tu vrstu opreme svakako je ulog koji se vraća.
Osobe sa motornim invaliditetom (mišićna distrofija, para/kvadriplegija, cerebralna paraliza, artritis, multipla skleroza…) imaju poteškoće u kretanju i često koriste kolica (štake, štapove, hodalice, proteze i slična pomagala). Iznajmljivanje opreme za osobe sa motornim invaliditetom takođe je jedna od isplativih turističkih opcija: ako imam mogućnost da za izvesnu sumu iznajmim kolica ili dizalicu, sigurno ću je iskoristiti, jer to rasterećuje moje putovanje. Možda će mi taj trošak skratiti letovanje za nekoliko dana, ali je znatno povećan kvalitet mog boravka. I to je nešto što zaslužuje preporuku. Da li znate za neku turističku organizaciju koja ima kombi ili mini-bus prilagođen za organizovani prevoz osoba sa motornim invaliditetom, bilo za prevoz od aerodroma do hotela, bilo za jednodnevne izlete? Ne, iako bi mogli da profitiraju u takvom poslu.